Svjetiljka u noći, škola zajedništva

Kolega s mog novog posla nakon par mjeseci „prisilnog“ upoznavanja, naime, privremeno smo dijelili „njegovu“ kancelariju, jednostavno je zaključio - Vi ste izraziti individualist.

 Krasno, mislim si ja, je li to za njega plus ili minus? Meni je to, naravno, plus. Kad gledam iz svoje perspektive. No, u odnosima s drugim ljudima, takva osobina ne doživljava se kao posebna prednost. Tako izrečen pojam mogao bi okarakterizirati osobu koja niti malo nema sluha za druge ljude, tjera uglavnom po svome, ništa izvan njenog svijeta ju niti najmanje ne zanima, ne zato što ne bi to htjela, jednostavno, ima neki svoj izgrađen sistem vrijednosti i prioriteta, pa se koprca sama unutar njega. Za druge tu ne bi bilo mjesta.

 S duge pak strane čovjek, osim što svakodnevno ima potrebu i dužnost posvješćivati si koliko je uistinu Božji i unutar te spoznaje sebe korigirati i oblikovati, ipak mora imati i ima ono nešto svoje. Mora biti svoj, braniti svoje stavove, držati do sebe. Ne samo iz razloga da bio različit od drugih. Različitima nas je Bog već stvorio, nema potrebe forsirati različitost od drugih ljudi ne bi li se pokazao posebnim, ne bi li dokazao drugima da si ti ipak „nešto drugo“.

 Važno je uskladiti te naše različitosti, uskladiti te naše posebnosti, naše male intimne svjetove nadopuniti i povezati s unutarnjim svjetovima drugih ljudi.

 Bog je stvarao čovjeka iz ljubavi. Ljubavlju ga je iz zemljanog praha dahom izdigao prema zvijezdama, prema nebu. Raznolikost veseli, s radošću je Bog čovjeka stvarao, svakog na drugačiji način, sigurna sam da je i On stvarao „individualce“, veselilo ga je. Zašto bi radio „seriju“ istih ljudi? Pa dosadilo bi mu. Zašto bi svoju stvoriteljsku neograničenu moć ograničavao ponavljanjem? Bogu to uistinu nije potrebno. Ipak, ostavio je ljudima trajnu nelaku i ponekad vrlo zahtjevnu zadaću - stvoriti, izgrađivati, unaprjeđivati, oblikovati i usavršavati same sebe, uvijek uz Njegovu pomoć, naravno - ali isto tako stvarati i izgrađivati i usavršavati - naše zajedništvo.

 Za zajedništvo nema potrebe pretvarati se da si drugačiji, da si bolji ili gori od nekoga, da si uz ili protiv nekoga ne bi li se „uklopio“ u određenu grupu. Za zajedništvo je nužno u svojoj nutrini osjećati Božju prisutnost, sebe oćutjeti u toj prisutnosti i doživjeti bližnjega s ljubavlju. Ako ne odmah s ljubavlju, a onda bar na početku s tolerancijom. Malo po malo se ljubav spoznaje, razumije i prepoznaje.

Od svih Kristovih zapovijedi u praksi se, čini mi se, nekako najteže provode te o ljubavi i zajedništvu. Bilo da je riječ o bračnom zajedništvu i ljubavi, župnom zajedništvu, radnom zajedništvu, obiteljskom zajedništvu i ljubavi.

 Ali da je zajedništvo itekako moguće postići, ostvariti i održavati „na duge staze“, zajedništvo ljudi svih mogućih dobi, opredjeljenja, razmišljanja, životnih iskustava, različitih životnih putova, različitih profesija, različitih unutarnjih tuga i osobnih „mrakova“, zajedništvo ljudi koji se nikada nisu niti vidjeli, koji žive na sasvim različitim mjestima diljem naše lijepe domovine, ma svuda po svijetu - dokazali su radom, vjerom i ljubavlju svjetlošću „Svjetiljke u noći“ vlč. Antun Sente i njegovi odani slušatelji.

 Ta emisija na Hrvatskom katoličkom radiju srijedom je ostvareno, neraskidivo zajedništvo.

 Komunikacija je to na bazi povjerenja, želje za produhovljenjem, rastom u vjeri, prijateljstva, odanosti ako treba i preko otkrivanja ponekad i vrlo intimnih detalja iz vlastitog života. Nije stvar u tome da slušatelji nemaju s kime pričati, no, o nekim temama uistinu nemaju s kime porazgovarati. Ne zovu svi ti ljudi vlč. Antuna samo zato da bi mogli reći kako su bili „na radiju“ i s njime razgovarali.

 Slušatelji vlč. Antuna doživljavaju kao dragog člana vlastite obitelji. I to se itekako osjeti. A obitelj jest - zajedništvo. Ne javljaju se u tu emisiju samo ljudi koji nemaju nikoga svoga, nipošto. To su uglavnom obiteljski ljudi, majke brojne djece, bake s puno unučadi, očevi, djedovi, mladi, stari, muškarci, žene. Pa ipak, svi ti ljudi su izraziti - „individualisti“.

 A opet i tu se vidi kako čovjek iako u živi u obitelji može biti koji puta izuzetno sam ili  osamljen. Svi ti ljudi žele da ih sasluša netko u koga imaju povjerenja, žele s njim puno toga prokomentirati, potražiti od takve osobe savjet, primijeniti savjetovano u svome životu kakav on već je. Ljudi žele prenijeti svoja životna iskustva drugim ljudima, u dobroj namjeri poučiti ih kako ne bi pogriješili na isti način.

 Velika je to obitelj… Članovi te obitelji „žive“ zajedno doduše, samo jednom tjedno i to noću, svega sat i pol, ali se uistinu poznaju i vole. I uvijek za nove članove obitelji ima mjesta.

 Bilo je prijedloga da se izmjeni termin emitiranja Svjetiljke, no upravo je to noćno doba vrijeme kada se čovjek nađe nekako sam sa sobom, otpuhne, predahne, sabere misli, preispita sebe, promotri događaje od proteklog dana iz nekog mirnijeg ugla. I upravo tada je pripravan na razmišljanje, razgovor.

 Jedino što je emisija ponekad - prekratka. I kada bi bio cjelonoćni program, ne bi se ugasila njena svjetlost. Vjerujem da bi i brojni zaposleni slušatelji probdjeli do zore uz radio iako svjesni umora koji će osjetiti sljedećeg radnog dana.

 „Svjetiljka u noći“ je svjetlost Kristovog zajedništva koja iskri kroz osobu čovjeka odanog Bogu, svećenika Antuna Sente.

 A ljudi mogu biti odani drugome čovjeku jedino kada prepoznaju takvu odanost.  

 Svake srijede, u noćne sate u mnogim domovima, bilo da se radi o obiteljima ili su to domovi samaca, pale se svjećice, uz molitvu titraju svjetlošću, šire toplinu, titraju mirom i nadom, osvjetljuju put našim srcima ponovo ka Božjem srcu, osvjetljuju put našem srcu k srcima drugih ljudi. I raste zajedništvo. Veće od onog kojeg smo ikada mislili da ćemo imati, da ćemo ga doživjeti, ostvariti. Jer sama Svjetlost je s nama.

Antonija Tomazinić

 

Najave

Molitva Časoslova ponedjeljkom

Srijeda, 19 Lipanj 2013

Klanjanje četvrtkom

Srijeda, 19 Lipanj 2013