Pasija - muka Gospodina našega Isusa Krista

U subotu 31. ožujka članovi Marijine legije iz Petrinje i Siska, te članovi udruge Otisak upriličili su prekrasni scenski prikaz muke Isusa Krista „Pasija“ Glumeći Josipa iz Arimateje glumcima se pridružio i mons. Antun Sente, a predstavu je uz 2000 posjetitelja gledao i sisački biskup mons. Vlado Košić.

Foto galerija

Postojanost plod Pasije Dj 2, 42

Uskomešao se vrtlog sadašnjosti, isprepleo se s poviješću, razgranao i zakovitlao budućnošću. Sa ljudskog stanovišta. Sa ljudskog poimanja i računanja našeg trajanja i prolaznosti. Božja dimenzija prisutnosti ne ograničava se linijama od do, prije ili poslije. Sat je samo mala pripomoć ljudskom računanju vremena. A sva naša „računanja“ tako često nemaju dodirnih točaka sa stvarnim i istinskim zbrojem, dobitkom ili gubitkom, porazom ili pobjedom.

Koliko nešto traje? Koliko traje ljudska duša, ideja, misao, tijelo? Koliko zapravo traje - čovjek? Koliko traje nada? Koliko traje vjera? Koliko traje ljubav?

Nisu potrebna pomagala za izračun. Rezultat je uvijek - vječno.

Noć 31. ožujka 2012. godine bila je noć u kojoj nije bilo grada, nije bilo građana ovog ili onog grada, nije bilo vremena, noć u kojoj je dan nastajao upravo svjetlošću misli, jasnoćom osjećaja, uprizorenjem poznatih nam slika Božjih zemaljskih koraka. U slavi i krvi. U Njegovoj ljubavi. Hosana! Raspni! Podsjećanjem na onaj ljudski dio koji nas vuče dnu - unatoč prisutnoj svetoj Svjetlosti. Krik: Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?! U nemjerljivo manjim mukama i sami prečesto vapimo… Vapiti znamo, a ljubiti?

Bakljonoše nisu samo rastjerivale tamu, vatre su obasjavale i tamne zakutke odaja naših duša, grijale tako često pothlađena srca. Koliko se od vlastite biti udaljavamo? Koliko smo uistinu čovjek drugom čovjeku?

Misli lete brže no što ih stigneš slijediti, gledam prikaz muke našeg Gospodina Isusa, vidim lica osoba koje ponedjeljkom srećem na misi u sisačkoj katedrali. „Naši“ Petrinjci. Za treptaj oka sam u Betlehemu, šćućurena u spilji rođenja, rana je zora 2007. godine, misa na latinskom, dan poslije Uskrsa, trepnem ponovo, 2011. godina, srpanj, izgubljene u vrevi i labirintu jeruzalemskih uličica, na „našem“ križnom putu, ali sa jasnim ciljem, učinilo se kao da lutamo Spomenka, Dijana i ja… No stižemo, tu smo na mjestu Svetog groba, u nevjerici, u čuđenju - nema kolone ljudi, nema čekanja na red, nema nikoga…. A kad se čini da nikoga nema, tada je najprisutniji Sveprisutni. U molitvi. Miomirisi tamjana i ulja od latica ruža, svjetlost svijeća...

Sveti grob. Zbunjujući osjećaji, kako to da nas danas redovnici ne pozivaju van? U desnoj ruci još ćutim hladnoću od dodira mjesta postavljenog križa. Trne mi ruka od boli doticanja mjesta za - ljudskom rukom istesano drvo poniženja - za Boga! Cjelovom dotičem mramor.

Pred očima mi listovi teksta mons. Antuna Sente, ml.: Putovanje s križem. Čuđenje: Kako su mogli?, tako zorno preoblikovano u mnoga strašna pitanja: Kako sam mogla? Za treptaj oka, osjetih i toplu suzu, u taj tren se vrati i muka prije i olakšanje poslije prve ispovijedi. Vraćaju se dani preispitivanja, tišina svih sati klanjanja pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu…

Dj 2, 42. „Naši“ Petrinjci. Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama.

Da nisu, bi li ovako Pasiju mogli oslikati? I izvođači i redatelji, slučajni prolaznici i gledatelji, na drevnim gradskim temeljima ljubljenog Siska, u srcu biskupije podno Uzvišenog sisačkog svetog Križa te korizmene noći - bijahu uistinu - jedno tijelo.

Mogla bih opisivati sliku po sliku prikazane Pasije, mogla bih hvaliti stopljenost tijela i duša, kostime i dramatičnost i dinamičnost prizora, skladnost i ujednačenost kretanja, sjajne zvučne i svjetlosne efekte i uživljenost i koncentraciju glumaca, izražajnost izgovorenog teksta. Potrajalo bi, a ne bi niti približno dočaralo svu ljepotu i njihov zanos i našu predanost. Mogu samo preporučiti - doživite.

Ispod platane, u mraku parka, promatrala sam raspetog Krista. Sama. Odjednom, uz mene dječak, plavokos, na biciklu, kaže mi, na natjecanju u brzoj vožnji s prijateljima za nagradu osvojio je - sasvim posebne srebrne kapice za ventile na gumama. Prikaz Pasije prikazane u Petrinji gledao je na snimci, dao mu je prijatelj. Inače, dolazi nedjeljom na misu, onu u pola 12.

Pasija je završila, žurimo nas dvoje pogledati glumce izbliza, popričati s njima, promotriti detalja sjajnih povijesnih kostima. Dječak mi kaže: Sad mi je žao da nisam došao na početak…

Treba li ljepše preporuke i pohvale?

Antonija Tomazinić

Kursiljo-mali tečaj radosnog kršćanstva za krizmanike

Tri dana duhovne obnove. Kada sam čula ove riječi pomislila sam: „Oo ne, napokon su došli dugo očekivani proljetni praznici, a sada prve dane istih provest ću slušajući o onome o čemu već sve znam“!!!

30.3.-1.4.
Petak -dan prvi

Nakon dugog „radnog“ dana u 19 sati došli smo u dvoranu O.Š. Ivana Kukuljevića, gdje nam je započeo prvi dan duhovne obnove. Za stolove smo sjeli po društvima, ali dočekalo nas je iznenađenje, svatko je dobio papirić s brojem svoje grupe, sva društva bila su izmiješana i svaka je grupa dobila svoga animatora. Grupu u kojoj sam ja provela tri dana sačinjavali su: Lorena, Sven, Anja, Anamarija i naš animator Marc Antonio. Lorenu i Svena poznavala sam iz škole, ali Anju i Anamariju nisam. Upoznavali smo se i duhovna obnova je mogla započeti. Animatori su nam se ukratko predstavili, a zatim su se ponovno pridružili svojim grupama. Uslijedio je prvi dio našeg petka, a to je bila priča pod nazivom „Ti si jedinstveno biće“. Slušali smo priču o Pulcinellu, malom drvencu koji je shvatio da nije važno što drugi drvenci misle o njemu, već što o njemu misli Eli, njegov stvoritelj. Tako i mi ljudi trebamo shvatiti da nije važno što okolina misli o nama, već što o nama misli naš stvoritelj jer mi smo njemu dragocjeni i važni, stvorio nas je pojedinačno, kao jedinstvene osobe. Druženje smo nastavili kroz teme: Tko sam ja? i Ideali. Nakon svake teme razgovarali smo u grupi o našim dojmovima i razmišljanjima. Naš prvi dan završili smo večernjom molitvom i pjesmama.

Subota-dan drugi

Prijateljica Ivana i ja, s ostatkom društva, snene smo prelazile most i došle do škole, skoro smo i zakasnili, jer kada smo došli svi su već bili u svojim grupama. Druženje smo započeli jutarnjom molitvom i nakon nje počele su radionice i razgovori. Tada je na red došla, s moje strane, željno iščekivana tema- Čistoća za ljubav. O toj temi pričali su nam Ana i Mario, koji su ujedno u vezi. Ukratko su nam prepričali svoje odrastanje i ljubavna iskustva prije spoznaje koliko je čistoća važna. Čuli smo neke, ostatku sudionika, stvarno začuđujuće činjenice u njihovim životima, kao naprimjer, da Ana u 25 godini života još nije imala spolni odnos i da se u njihovoj vezi ne može pronaći nikakvo maženje koje bi ih moglo dovesti u „napast“ ka spolnom odnosu i nešto što je šokiralo sve, nema ljubljenja, Ana i Mario poljupce dijele samo u obraz. Dvoranom je zavladao šok, jer mladi u današnje vrijeme ne mogu ni zamisliti vezu bez dodira, a još manje vezu bez ljubljenja. A ono što ih je još više začudilo bilo je to što je o tome pričao Mario. Njega dodiri dovode u iskušenje, odnosno da ima spolni odnos prije braka i da oduzme čast toga svetog čina onoj osobi koja je prava za Anu, jer oni ne mogu biti sigurni da su si međusobno suđeni i da Bog želi njihov brak. Svi su bili u šoku, osim mene, jer ja sam jedva čekala čuti takvo nešto, čuti nekoga tko će reći da dodiri i poljupci nisu znak ljubavi i poštovanja prema nekome, već znaci tih istih se pokazuju „čuvanjem“, čuvanjem za onu pravu osobu, onu osobu koja je dostojna toga. Iskreno, nisam očekivala da ću to čuti ovako brzo, jer sam mislila da je ljude koji o tome razmišljaju jednako kao i ja, ipak malo teže naći u današnjem svijetu, a pogotovo u okruženju mladih u kojem se nalazimo. Sada kada sam napokon čula da ima osoba koje tako razmišljaju i koje poštuju Božji ideal ljubavi koji glasi jedan muškarac i jedna žena, i samo tako, neću podcjenjivati taj ideal u svom životu, neću potiskivati svoje razmišljanje o ljubavi, već ću po njemu živjeti, neću dopustiti da me zamke ovoga svijeta zavaraju, već ću čekati osobe koje zaslužuju dio mene i moga života. Neću čekati do braka da se poljubim s nekime, ali držat ću do toga da taj dio sebe dam osobi koja će to cijeniti, a neće to shvaćati olako i samo to željeti u vezi, bez obzira na to što ja mislim o tome. Vjerujem da ima još mladih koji razmišljaju ovako, ali živimo u doba kada je „in“ bariti se, biti „zavodnik“(time se i hvaliti) i dijeliti poljupce kao „give me five“, pa se pribojavaju javno izreći svoje mišljenje jer ne želi biti „out“. Nakon razgovora na red je došla i igra nepovjerenja, koja je ipak bila igra povjerenja. Tijekom ovog dana imali smo još tri teme: Ovisnosti, Ljubav Dobrog Oca i Molitva i osobni odnos s Bogom. Potaknuti duhovnom obnovom, otišli smo na svetu ispovijed u katedralu, nakon nje imali smo Svetu misu u školi, na kojoj ja nisam prisustvovala zbog sudjelovanja u scenskom prikazu Pasije. Pasiju su došli gledati svi sudionici duhovne obnove koja je označavala i kraj još jednog duhovnog dana.

Nedjelja-dan treći

Zadnji dan obnove našeg duha započeli smo u školi slušajući riječi vlč. Andrije s kojima smo zaključili sve teme obuhvaćene tijekom našeg druženja. Pogledali smo i prezentaciju Krapanj, koja nas poziva da sudjelujemo u ljetnoj duhovnoj obnovi. Budući da je bila Cvjetnica, otišli smo u crkvu na Misno slavlje s maslinovim grančicama u rukama. Nakon mise naše druženje se nastavilo u katedrali, gdje smo posvjedočili o svojim dojmovima nakon ova tri dana. Svi animatori su nas pozdravili kratkim govorom u kojem su iznijeli svoje doživljaje u ova tri dana. A mi smo bili oduševljeni poklonom kojeg smo dobili: križić posvećen našim imenom. I na kraju, zahvaljujem svim animatorima koji su odvojili svoje slobodno vrijeme za pripremu nas, krizmanika, a i budućima među kojima ću možda biti i ja, ali kojim iskustvom bih ja mogla potaknuti druge na razmišljanje, pa nemam ni petnaest…ah sjetila sam se, ali to je za neku drugu priču.

Stella Celić

Duhovna obnova krizmanika

Kako sa približavao prvi dan duhovne obnove, od prijatelja sam slušala kako govore: „Jel' na to baš moramo ići?“, „Meni se to stvarno ne da.“, „To je dosadno!“ No, oni nisu znali da se iz tih predavanja može puno toga naučiti. Sudjelovala sam na duhovnim obnovama za djevojčice sa sestrama milosrdnicama u Lužnici nekoliko puta i svaka ta duhovna obnova je bila posebno iskustvo za mene. zaista se nisam osjećala kao moji prijatelji koji su mislili da će biti dosadno, nego sam znala da će biti zabavno i korisno za moj daljnji život. U petak, 30. ožujka, u poslije podnevnim satima, okupilo se nas 130 krizmanika i 15 voditelja ispred OŠ Ivana Kukuljevića. Oko 19 h smo ušli u školu misleći kako ćemo umrijeti od dosade. Po 8 nas je sjelo oko jednog stola i međusobno smo razgovarali o duhovnoj obnovi. Animatori su počeli dijeliti brojeve na papiriću. Svaki je krizmanik dobio pa jedan papirić. Zatim su nas u skupine rasporedili po brojevima. Bilo je 15 skupina. Pomješali su nas što su bolje mogli. Animatorica naše skupine zvala se Katarina. Imali smo uvodni razgovor o tome što mislimo da će se dogoditi u iduće dva dana. Svaki se krizmanik iz skupine predstavio i rekao nešto o sebi. Nakon toga smo gledali kratak film o Pucinellu, drvenku koji nije ništa mogao učiniti kako treba, no njegov ga je Stvoritelj takvog volio. Kasnije je Pucinello shvatio da nije važno mišljenje drugih, nego mišljenje njegova Stvoritelja. O tome sam dosta razmišljala i shvatila da nije važno kako me drugi vide, nego kako me Bog vidi. Nakon toga smo otišli svako svojoj kući. Idućeg je dana predavanje bilo o čistoći prije braka. Mislim da su svi krizmanici shvatili koja je poanta toga. Za brak se treba čuvati da bi brak bio što bolji i da nebi došlo do rastave. Najzanimljivije mi je bilo kada je jedan od animatora došao, uzeo mokrofon i rekao: „Zamislite da stojite pred svojim/svojom budućim/om mužem/ženom. Ubrzo se vjenčate. Vi/vaša žena zatrudni i dobijete djevojčicu. Odgajate je u vjeri i svake nedjelje idete na misu. Djevojčica polako odrasta. Krene u vrtić, uči voziti bicikl ili role. Polako kreće u 1. razred, uči čitati i pisati. Polako ulazi u pubertet, želi isprobati razne stvari. Došao je dan za proslavu 18. rođendana i vaše djete izlazi van u minici i majici s dekolteom. To pokušate zanemariti, no ona se vraća kući pijana i nadrogirana. Što biste učinili?“ Tada sam shvatila koliko moji roditelji zapravo brinu o meni. Sretna sam što imam takve roditelje, jer znam da ih mnogi nemaju. Došlo je vrijeme za ručak, tako da je bila pauza od 13 do 14 sati. Otišla sam s prijateljicama prošetati oko škole. Nakon pauze imali smo razgovor u skupini. Razgovarali smo o temama o kojima smo čuli danas i jučer. Imali smo i novu temu, o ovisnostima. Tu su se sigurno svi krizmanici, a ako ne svi onda većina, pronašli, jer je većina njih pomalo ovisna o alkoholu ili o cigaretama. Polako je vrijeme prolazilo i bližilo se vrijeme odlasku na Sv. misu. Krizmanici su otišli na misu, a moja prijateljica Stella i ja otišle smo na probu Pasije koja se trebala izvesti nakon mise pred velikom publikom. Nakon Sv. mise se skupio brojan narod kako bi vidio predstavu, tj. Isusovu muku. Dobili smo veliki pljesak, pa nakon tolikog truda smo ga valjda i zaslužili. Sve je dobro prošlo. Ostali smo poslije predstave kod župnika na Catering-u. Idućeg dana, zadnjeg dana duhovne obnove, poslušali smo završno predavanje o nama mladima. Pričali smo o tome što smo sve naučili iz ovih predavanja. Oko 9 i 30 smo se uputili u našu Katedralu na nedjeljnu misu. Bila je Cvjetnica, pa se pjevala Muka. Sve u svemu, bilo mi je drago sam otišla na tu duhovnu obnovu jer sam se zaista nakon nje duhovno obnovila. Nadam se da će biti još takvih prigoda u kojima ću moći shvatiti neke važne stvari koje će mi biti potrebne u životu.

Ivana Vogrinc, 8.r.

Mali tečaj kršćanstva - Kursiljo me se jako dojmio. Bile su zanimljive teme: o alkoholu, cigaretama, drogama i drugim ovisnostima. Svidjele su mi se te teme jer sam saznao puno više o ovisnostima što do tada nisam znao, a što je najvažnije donio sam neke važne odluke u svom životu. Animatori su bili jako zanimljivi, šaljivi, i jako otvoreni što mi se najviše i svidjelo. Pričali su nam o svojim iskustvima s tim ovisnostima i saznao sam puno toga. U skupinama u kojima smo bili podijeljeni razgovarali smo i iznosili svoja iskustva s tim ovisnostima. Do tada sam bio ovisan o facebooku, ali kada sam čuo i saznao mračne strane facebooka sve manje ga koristim. Kursiljo mi je pomogao u važnim odlukama u životu. Nakon kursilja shvatio sam da je ljudski život jako vrijedan i da ga nasmijemo shvatiti olako. Svakako preporučio bih Vam da se raspitate o kursilju i da ga sami doživite.

Gabriel Bobinac

Dojmovi krizmanika

Kursiljo

SISAK

30. i 31. ožujka do 1. travnja

+ Dojmilo me predavanje animatora, njihov govor, bliskost s nama, pričali su s nama i igrali se. Bilo mi je lijepo ova tri dana i drago mi je što sam upoznala ovoliko dobrih i dragih ljudi. Da ću više razmišljati, pričati, ići na misu. Da nam animatori nisu to dobro dočarali, mislim da mi se u razmišljanju ne bi ništa promijenilo. Htjela bih da dođu ponovno u Sisak, da se druže s nama.

+ Dojmile su mi se razne prezentacije i kada nam je mladi par iznio par situacija iz svojih života i objasnio nam kako u životu ima raznih stvari, ali da kasnije ne smijemo žaliti, već se nasmijati što se dogodilo. Nadam se da ću se promijeniti kao osoba, da ću biti upornija, sretnija i da ću poslije svakog pada još jača ustati. Primjedbe: da stave primjera još više iz naših života (da netko priča) kao i mladi par.

+ Osobito me u ova tri dana me najviše dojmilo druženje s našim animatorom,  pričanje o raznim temama, ova tri dana su mi pomogla da shvatim da se ne bi trebala sramiti ičega. Otvorila su mi srce prema Bogu. Bilo mi je zanimljivo i htjela bih da se ponovi. Da ću češće biti otvorenija prema drugima, poštenija i iskrenija. Da ću više sudjelovati u crkvenim aktivnostima. Jer me ovo dojmilo. Imam prijedlog da bi se moglo dodati više igara i malo skratiti prezentacije i priče da sve kroz igru shvatimo, jer nije baš zanimljivo slušati priču stalno.

+ Dojmila me se cijela duhovna obnova iako je bilo dosta naporno, no ljudi su se doista potrudili i hvala im. Svidjelo mi se više tema: Tko sam ja, Ljubav dobrog oca, Čistoća za ljubav. Pokušat ću promijeniti svoj odnos prema drugima, malo više poštovati druge i biti bolji prijatelj. Sve je malo predugo trajalo i moj je prijedlog ubuduće da se sve skrati. Osobito me se dojmio osjećaj zajedništva koji je program poticao i sveta misa u dvorani u kojoj sam zbilja osjetila Boga, a najviše svjedočanstva animatora koju su jako hrabro podijelili svoje doživljaje s nama. Nadam se da ću češće ići na mise i moliti se zato jer to želim, a ne zato što me netko tjera. Jedini je prigovor da je malo predugo trajalo.

+ Nadam se da ću zadržati ovaj pogled na stvari koje sam sada stekla i da će mi Bog doista postati prijatelj. Nemam neke osobite primjedbe, ali moglo bi se unijeti više suradnje između polaznika tečaja i predavača.

Križni put s i za hrvatske branitelje

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je križni put posvećen hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, kako onima u vječnosti tako i za žive koji još uvijek nose rane ratnih strahota, u petak 16. ožujka u Sisačkoj katedrali. Uz brojne vjernike u pobožnosti sudjelovali su i članovi Koordinacije udruga branitelja proizašlih iz Domovinskog rata grada Siska. Meditacije križnog puta koje je zapisao dr. Tomislav Ivančić pod nazivom Voćinski križni put čitali su mons. Antun Sente, katedralni župnik te hrvatski branitelji u odorama hrvatske vojske. Nakon pobožnosti križno put usljedilo je misno slavlje za i s hrvatskim braniteljima koje je predvodio mons. Sente.

Foto: Stjepan Vego

Dan žena u Crkvi!

Je li se u Isusovo vrijeme obilježavao Dan žena? Je li se moglo takvo nešto slaviti prije 2000 godina? Vjerujte mi da je. Od kuda mi to? Piše. Gdje to piše? Pa u - Bibliji

Ima jedna šala koja govori ponešto (ili podosta?) o ljudima u Crkvi. Meni je zgodna, domišljata, ali imala bih i po koju primjedbu na nju, no trenutno se učim šutjeti, ne „istjerivati pravdu“. Naime, radi se o „vicu“, koji se čuje među pripadnicima klera, a ilustrira situaciju kada nekog dobrog propovjednika kolege svećenici žele malo provocirati ili rekli bi „spustiti na zemlju“, napominjući mu kako se kvaliteta govora propovjednika veže uz „broj šešira“, što će reći - broj muških slušatelja naviještanja i tumačenja Božje riječi. Ako nisam bila jasna, da li je netko dobar propovjednik govorio bi zapravo jedan „statistički podatak“ a to je - broj muškaraca koji redovito dolazi na misu, a ne sveukupan broj vjernika. A dobro je poznato kako naše crkvene klupe (i stajaća mjesta) većim dijelom ispunjavaju - žene, s koje god strane, od ulaza u crkvu ili od oltara promatrali, neminovno ćete doći do tog zaključka.

Drže li uistinu naši svećenici više do muških suradnika laika, muških vjernika laika? Smatra li se zaista muškarac vjernik vjernijim, vjerodostojnijim, „većim“ Kristovim vjernikom?

Humor je jedno no stvarnost je, nadam se, ipak drugačija. Tu bih ja tražila jednu drugu pozadinu, malo ljudske ljubomore bez obzira iz kojih „voda“ dolazi, pa čak i malo zavisti na svojevrstan šarm osobe koju se na taj način „cima“.

Ovih dana obilježen je na razne načine, doduše puno „tiše“ i puno manje vidljivo na van nego prije nekih 20-30 godina, Dan žena. Listajući sličice na internetu naiđoh na mnoštvo načina obilježavanja toga međunarodnog praznika: birani jelovnici, vrhunske slastice, prosvjedi nezaposlenih žena, veliki ili mali koncerti zabavne glazbe, kazališne predstave, prepleti vedrih nota, humanitarne akcije, besplatne liječničke kontrole, hrpa poticajnih i ohrabrujućih poruka, aranžmani za romantična putovanja, SPA programi koji uključuju uh!, ma sve i svašta, ovakve i onakve vrste sauna, raznih kupelji i masaža, mirisnih ulja, terapija svjetlošću u bojama, morsku vodu i umjetno sunce…

A čega bi se zapravo trebali sjetiti toga dana? Ne znam koliko je tko od nas uspio popamtiti na satovima povijesti, no ako je tko i zaboravio, lako može zaviriti u neki enciklopedijski sadržaj, taman i na internet stranicama.

Je li se u Isusovo vrijeme obilježavao Dan žena? Je li se moglo takvo nešto slaviti prije 2000 godina?

Vjerujte mi da je. Od kuda mi to? Piše. Gdje to piše? Pa u - Bibliji!

Ako ste i to zaboravili, bilo da nosite muški ili ženski šešir ili hodate uporno gologlavi, bez obzira na jaru ili ciču zimu poput mene, podsjetila bi vas na to prelijepa čestitka mons. Antuna Sente, ml. koju je uputio dana 08. ožujka 2012. godine župljankama župe Uzvišenja svetoga Križa u Sisku.

Gotovo svaki četvrtak je sasvim poseban dan u našoj župnoj zajednici. Izvanredan molitveno-meditativan, ali i edukativan sadržaj za one „u (duhovnoj) potrebi“. Počinje krunicom, nastavlja se svetom misom, potom klanjanjem (i susretom) pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a završava katehezom za odrasle osobe na koju su nedvojbeno pozvani i svi mladi župljani.

Te večeri, nakon klanjanja i nadahnute meditacije, gle čuda, župnik s oltara upućuje čestitku - čestita Dan žena! No nije to sve, najavljuje i nastavak - predavanje naslova: Isus i žene.

Htjela ili ne, morala sam prebrojati koliko nas je bilo spremno prihvatiti taj poseban dar. Svega 12 osoba, što muških što ženskih… (Ne bih opet spominjala koliko ono naša župa broji vjernika.)

Da sam nekim čudesnim čudom uspjela obići sva naprijed navedena događanja i aranžmane vezane za obilježavanje međunarodnog Dana žena, na ne znam kojem sve zemljopisnom području, ne bih bila dalje otputovala niti se osjećala svježije niti ispunjenije niti sitije niti napojenije nego te večeri u maloj dvorani našeg Pastoralnog centra!

Slijedeći zapisanu riječ Božju, putovali smo do Samarije, do samog grada Jeruzalema, do Betlehema, grabili, ovisno o tome tko je koliku posudicu sa sobom ponio, neposredno sa Izvora Žive Vode, opajali se, osluškivali… Pregršt mirisnih latica Božjih riječi bilo je razasuto pred nama. Netko si je složio sliku, netko ponio samo cvjetić, netko zapamtio boju Riječi, netko melodiju glasa koji ju je izgovorio…

Znate, prave čestitke ne dobivate poštom, prave čestitke uopće ne sviraju kada ih otvorite, istinske čestitke utiskuju se poput vrućeg znamena ravno u vaše srce i svijetle i miluju i žare u trenutcima osobne tame, u onim teškim trenucima kada nastupa - sumnja.

Župnik, mons. Antun Sente, ml. te večeri poželio je biti Samarijanka nama Siščanima, vjerovjesnik, osoba kojoj se vjeruje u doživljeni susret s Isusom.

No meni se čini da je bio puno više od toga. Bio je sam donositelj Isusove čestitke života, ohrabrenja, nade i vjere i ljubavi svakom od nas, bez obzira na to pristaje li bolje na našu glavu ženski ili muški šešir! Nisu nam trebali SPA programi vrhunskih hotela, nije nam trebalo umjetno sunce, obojena svjetlost i glazba violina, nas je te večeri uz zvuk zvona s tornja naše crkve ogrijalo mlado Sunce s visina!

Ljubav je Božja prema ženi zapisana. U Bibliji. I Riječ je tijelom postala. Po kome? Kako? Po ženi se utjelovila… Ja sam, ja s kojim govoriš… Ženi se prvoj jasno obznanila… Ženo, evo ti sina… Evo ti majke… Od života rastala i poslanje povjerila…. Marijo!.... Rabbuni!…. Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i vašemu, Bogu svomu i vašemu. Samom uskrsnuću nazočila… Žena.

U Božjoj se Riječi skriva najljepša čestitka za Dan žena.

Antonija Tomazinić, dipl. iur.

Da Krist na Golgotu ne ide sam

Željka Šemper, prof. defektolog, zaposlena u Centru za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i mladeži „Dubrava“ u Zagrebu. Rođena u Martinskoj Vesi gdje je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Sisku dok je studirala u Zagrebu gdje je i diplomirala na Fakultetu za defektologiju- smjer profesor defektolog.

U ovom kratku predstavljanju ne bi bilo ništa neobično da ne znamo da je Željka i sam rođena s više različitih oštećenja lokomotornih sustava i kao takva vrlo teško savladavala redovnu školu, a kako je to školovanje bilo isprekidano čestim boravkom u bolnici radi operacija može se samo diviti upornosti, volji, snazi i ustrajnosti profesorice Željke koja je sve to s uspjehom završila i sada se bavi poslom u kojem pomaže djeci u potrebi, djeci kojima je uz stručnu pomoć potrebna ona topla ljudska riječ koju im profesorica Željka svesrdno pruža.

Kao gost tribine u našoj župi Uzvišenje Svetog Križa 2. ožujka. 2012. godine profesorica Željka je govorila o teškoćama na koje je nailazila tijekom školovanja, o iskušenjima koja je prolazila, trpljenju i bolima koje je podnosila na svom križnom putu, ali i o vjeri, vjeri u Krista, njegovu ljubav i njegovu snagu, koja je i njoj bila poticaj da sve to prebrodi i postane uzoran radnik, čovjek koji voli djecu s kojom radi, koja se cijela predaje svom radu.

Pričala nam je o trenucima tuge kada bi izgubili kojeg svog učenika, tuge koja je bila duboka u svakom srcu onih s kojima profesorica Željka radi, a istovremeno smo vidjeli radost kada su ta napaćena lica blistala od sreće jer su imali svoj koncept i publici pokazali da su oni sposobni ljudi puni osjećaja i ljubavi.

Profesorica Željka uz to piše pjesme. Objavila je nekoliko zbirki kao npr. „Kamen kraj rijeke“, „Pomirenje“ i druge.

Često se pitala: “Zašto sam baš ja Bože izabrana?“, a odgovor nam nudi zadnji stih njezine pjesme

„Priznanje“
S ove strane, gdje staze nisu meke, gdje sunce bez milosti žeže,
a zvijezda noćima nema, 
priznajem Kriva sam
Iako, ruke su mi čiste.
U ovom je vremenu i kraju
netko morao teret križa podijeliti.
Da Krist ne ide na Golgotu sam.

Anica Potkonjak

Jacques Houdek s krizmanicima

Ovogodišnja priprema za sakramenat svete potvrde u katedralnoj župi Uzvišenja Svetog Križa počela je zazivom Duha svetoga na nedjeljnoj misi 11. rujna koju je predslavio vlč. Mato Malekinušić, župni vikar. Druženje krizmanika u prostorima župe i sisačke katedrale nastavljeno je kroz trodnevnu duhovnu pripremu za župnu svetkovinu u kojoj su kandidati za krizmu sudjelovali u prigodnim pobožnostima te na svečanom misnom slavlju o župnoj svetkovini Uzvišenja Svetog križa koju je predvodio mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački. Početkom listopada vlč. Mato pozvao je kandidate za sakramenat svete potvrde na listopadske pobožnosti. Tako je njih stotinjak u srijedu 5. listopada sudjelovalo na listopadskoj pobožnosti molivši krunicu zajedno s drugim župljanima koji redovito prakticiraju na ovakav način slaviti Gospodina. Upravo 5. listopada slavi se svjetski Dan učitelja te je tom prigodom mr. Antun Sente, katedralni župnik predvodio misno slavlje i u prigodnoj homiliji obratio se učiteljima, učenicima i okupljenom mnoštvu. Nakon misnog slavlja vlč. Mato s vjeroučiteljima Mark-Antoniom Bunjevcem, Đurđicom Friš, Danijelom Krakerom podijelio je krizmanike u 4 skupine. Navedeni vjeroučitelji vodit će svaki po jednu skupinu uvodiviši ih u život župne zajednice i sakramentalni život Crkve.

U petak 7. listopada vlč. Mato održao je prvu župnu katehezu sa svojom skupinom u Pastoralnom centu katedralne župe. Na kraju kateheze kada su već odlazili svojim kućama krizmanici su se uvelike obradovali što je među njih župnik Sente doveo gospodina Jacquesa Houdeka, poznatog pjevača. U kratkom druženju Jacques je krizmanike potaknuo na dobru pripremu te im potvrdio da se i on sam pripremao za krizmu i primio sakrament Duha Svetoga.